Table-hockey weekend Nove Zamky - Budapest 2017

Eto, još prije dva dana HEK ( Hrvatski Ekspedicijski Korpus ) se vratio s toura po Srednjoj Europi bez gubitaka i sa čak jednom medaljom. Znam da svekoliko stolnohokejaško pučanstvo željno iščekuje moj (pre)opširan prikaz naših doživljaja s ove i one strane sporta pa da počnemo.
HEK su ovaj put činili ovi igrači : Kristijan Ćurković, Tomislav Cigula i Borna Marciuš a prosjek godina nam je bio 33, znači kao Isusu, što zvuči sasvim OK.
Krenuli smo iz ZG poslijepodne što opet znači da smo dobrim djelom eskivirali i poslovne i školske obveze a sve u cilju što boljeg rezultata i dobre zafrkancije. Do Maagyaroszgazszgagazagaaga ( kako se to nekako piše u originalu ) smo stigli brzo pa smo onda malo bauljali starom cestom uz Balaton i otkrili da ime jezera stvarno odgovara i njegovoj boji. Iako je sve nekako sivo i vegetacija još nije ni krenula radovi i pripreme za sezonu su u punom jeku tako da će taj mađarski Legoland sasvim sigurno zasjati punim sjajem kad dođe ljeto. Ubrzo smo prošli Siofok, pa Stolni Biograd ( Szekesfehervar, za one koji neznaju ) i eto nas u Budapestu :) Malo probijanja kroz gradsku guzvu i došli smo i do našeg hotela u Budimu. Hotel s 3 zvjezdice, jeftin, OK, malo poviše na brijegu s terasom iz koje puca pogled na Dunav i nekoliko Hidova nizvodno od našeg Margit Hida. Garaža je koncipirana tako da pri samoj pomisli na nju izgubiš volju za bilo kakvim alkoholom jer je i apsolutno trijeznom vozaču ekstremno teško uparkirati auto bez struganja po zidovima.
Ostavili stvari, malo se odmorili i pravac na Budim. Nakon dosta planinarenja, malo bezveznog bauljanja, razgledavanja crkvi, posjete vidikovcu, po običaju smo odabrali jedna od najglupljih i i najskupljih restorana. Trebalo nam je biti sumnjivo čim s mo vidli da 4 konobara poslužuju još manje gostiju a i da neki stari frik svira ksilofon al što je tu je. Požderali smo nekakve bifteke, popili par Drehera, platili to sve skupa pun k… i 800, i otišli natrag u hotel. Usput smo svratili u neki Pub na još jednu točenu i ubrzo zahrkali. Borna je sve to junački odradio zajedno s nama.
Drugi dan buđenje u 6, tuširanje, klopa i odlazak u Slovačku. S obzirom da smo kasnili morali smo malo nagaziti i po gasu. To je oko150 km udaljeno, ide se preko Tatabanye i Komarnog, dođe se u Nove Zamke i jedno malo mjesto pokraj gdje se igralo, u Andovcama.
Organizatori turnira, Csaba Kocsisz i ekipa su to jako lijepo pripremili na čemu im se još jednom zahvaljujemo. Andovce su malo mjesto, s jednom crkvom u centru mjesta, nekoliko totema i spomenika i birtijom u koju smo ušli i još brže izašli iz nje, sve skupa kao u filmu od Jiri Menzela "Selo moje malo", samo što fale Otik i onaj debeli sa svojim kamionom.
Turnir vrlo jak, s dosta poznatih imena, oko 50 igrača. Ja sam iskoristio malo čudne propozicije i s nekoliko pobjeda se po prvi puta ugurao u A grupu; Kristijan je to napravio po defaultu, a Borna je završio u B grupi.
Na kraju je Kristijan bio 5, Tomislav 23 a Borna 38 što je s obzirom na trening bilo i više nego dobar rezultat.
Spomenimo odlazak na klopu u pauzi turnira na lokalni kolodvor u Novim Zamkima gdje baba koja radi u Fast Foodu nema pojma što znači Pommes Frites ili French Fries a i kad joj pokažeš na sliku toga koja je plakatu u Fast foodu, baba uporno veli da toga nema. S obzirom da nije izgledala nimalo miroljubivo, strateški smo se povukli u drugi "restoran" gdje su 4 debele babe prodavale isto nekakvu hranu pa smo tu nešto ćalabrcnuli i preživili.
Natrag smo krenuli kad je već pao mrak, prvo smo lutali i tražili neku benzinsku pa nakon toga preko Ostrogona zguza u Budimpeštu.
Ova bazlika u Ostrogonu (navodno najveća u Mađarskoj ) se vidi kad je mrak već s udaljenosti od preko 10 km i stvarno izgleda impozantno. Most preko Dunava isto kao i kod Komarnog, stari, uski i željezni, ali u svakom slučaju interesantno.
Dolazak u Hotel relativno kasno pa odlazak na klopu. Ovaj put smo otišli u Polo Pub i uz pive naručili Cigan Pečenye i strahovito se razočarali, klopa je bila totalna katastrofa. Tugu su nam ublažili nekoliko Pilsner Urkwela i neki kauboji koji su zavijali dole u prizemlju misleći da se nalaze negdje na Divljem Zapadu.
Mrtvi umorni, otpalili smo na ćorku bez da smo svratili u Pointer pub.
Drugo jutro, doručak pa đada iz hotela na Turnir, koji se održavao u možda i najvećem Budimpeštanskom parku, u nacionalnom muzeju hokeja. Stvarno jako lijepo i atraktivno, ambijent za čistu peticu. Odmah vani umjetno jezero po kojem se ekipa po zimi kliže a po ljeti vozi na pedalinama i replika dvorca Hunyadi iz Transilvanije u prirodnoj veličini. U vitrini muzeja ima čak i neki poklon koji je Hrvatski hokejski savez darovao Mađarskom još 1932 godine ( umanjena kopija one meštrovićeve skulpture, mislim da se nalazi kod Pravnog fakulteta u ZG ) i to je bilo baš OK za vidjeti.
Inače, moram primijetiti da su apsolutno svi Mađari jako prijateljski nastrojeni prema nama, nekako nas doživljavaju kao stvarno velike prijatelje i nekog tko je više stotina godina zajedno s njima živio u istoj kući. Jedino im ne ide u glavu kako mi možemo hvaliti bana Jelačića jer je on za njih oličenje ratnog zločinca. Na kraju je Kristijan nakon odlične igre zauzeo 4. mjesto izgubivši prvo polufunale od M. Hvižda, pa i boj za brončanu medalju od Petera Borsaniya. Izdvajamo njegovu veliku pobjedu nad Stiga manekenom Blaškom u Play Offu, možda i najbolju Kristijanovu igru u karijeri.
Tomislav ( moja malenkost ) je igrao toplo-hladno; pobijedio Ladislava Tmeja, igrao neriješeno s M. Hviždom ali i gubio nemoguće tako da mi je ovaj put A grupa pobjegla za 1 faking bod. Na kraju sam se u B grupi ugurao u Play Off i moram priznati mi je jaaaaaako pocurila slina za nekom medaljom, makar i brončanom za B grupu. Dao sam stvarno sve od sebe, ali pak jednostavno nije htio u gol; u 4 utakmice play offa dao sam samo jedan jedini gol i naravno prvo ispao protiv Varge a zatim i u borbi za 3. mjesto od Predatora Františeka Šume. Na kraju sam zauzeo 28.mjesto.
Zato je naš Borna ušao u Play Off za C grupu i tamo sigurnom igrom osvojio brončanu medalju - Čestitamo !!!!
Sve to skupa je jako dugo trajalo i bilo je gotovo tek oko 20 navečer. Umorni, gladni, žedni, krenuli smo doma i ugledali blaženi McDonalds. U pol sata poharali smo ga kao nekad Tatari Europu i punih trbuha krenuli za Horvatorszgag.
Table-hockey weekend Nove Zamky - Budapest 2017 je završio, Zagrebački kitovi se vraćaju doma i jedva čekamo Praha Open 2017 da vidimo čija mater crnu vunu prede.
Pozdrav od kitova !!!